DENIS KRAŠKOVIĆ / ArtWorks

IZ PREDGOVORA IZLOŽBE "NE" ENESA QUIENA, 2002

Denis Krašković se svojim intenzivnim i plodnim umjetničkim djelovanjem već nekoliko godina nameće na hrvatskoj umjetničkoj sceni kao jedan od najtalentiranijih i najkreativnijih pojedinaca. Izrađivao je i izrađuje obojane drvene skulpture, koje je izlagao na prvim izložbama, realizirajući tako svoj primarni kiparski nerv i kiparsku vokaciju, ujedno dokazujući vrsno poznavanje zanata i vještinu izvedbe. No, ubrzo se iskazao kao svestrani, polivalentni majstor kojemu je svejedno koji će medij umjetničkog izražavanja koristiti za svoje vizije i koncepte. Notornom je postala činjenica kako su na Kraškovićevo formiranje – osim likovnih modernih i suvremenih stremljenja – bitan utjecaj imali film, animacija, strip, masovne vizualne komunikacije i tzv. alternativni mediji poput eksperimentalnoga filma i videa. Ipak, Krašković nikada nije postao pukim epigonskim sljedbenikom korištenja medija radi njega samoga - kako je to i (pre)čest slučaj danas u mnogih mladih umjetničkih junoša – nego je urođenom znatiželjom težio što sveobuhvatnijem pokušaju shvaćanja umjetničkog interpretiranja današnjice, jer je današnjica naše realno stanje bivanja. Paralelno s kiparstvom, dakle, bavio se crtanjem, slikanjem, fotografiranjem, crtanim filmom i videom. Ono što je u Kraškovićevom slučaju važno jest silna ljubav prema prirodi, prema slobodnim bićima u prirodi, prema životinjama poglavito. Oduvijek je izvodio skulpture, crteže i slike s motivima životinja. Prvi značajni skulpturalni radovi bili su mu kipovi pingvina, krokodila, tuljana i - antologijski kit – danas javna skulptura ispred kluba Aquarius na zagrebačkom Jarunu. Denis je umjetnik koji crta, skicira, pa vješto rezbari, dubi, pili i teše u drvetu svoje kipove, a kada dovrši formu, svaku životinju oboji u njezinu prirodnu boju. Njegove životinje, koje predstavljaju simbole pojedinih podneblja u koja u nultoj vremenskoj točci s njim putujemo, kao skulpturalne su forme bliske realizmu, a sugestivna im se sočnost pojačava korakom ka hiperrealizmu, upravo upotrebom boje kojom je drvo premazano. Svojim je originalnim radovima iskazao duh radoznale, otvorene, čiste i radosno razigrane percepcije, sasvim sposoban dati svoju relaciju prema svijetu i životu u veselim i šarenim obličjima. A ova su obličja svojom upravo vrištećom i maksimaliziranom formalnom baroknošću, s nemalim popartističkim uplivima, te infantilističkim nabojem u najboljem smislu te riječi, obilato govorila (da govorila – brbljala!) o autorovim mnogovrsnostima spoznaje. Sve navedene formalne karakteristike i tendencije javile su se već u diplomskome radu iz 1995. godine, kada je u galeriji SC izložio šarene kipove golemih anđela - bumbara u zraku, klavijaturiste, plesačice, te na svoj vlastiti način obrađene, Isusa i Nevjernoga Tomu. U crtežima, koje je u izlagačkim počecima najviše izlagao uz obojane drvene skulpture, slijedio je maksimalnu plošnost, s jednostavnim, ali jasnim i rječitim, dijalogiziranjem sa svijetom oko sebe i u sebi. Crtež je tada bio tek drugim polom umjetničkoga govora – ako su skulpture bile izrazima jezgrovitih, sočnih plasticiteta volumena, crteži su bili svojevrsnim varijantama njihove dvodimenzionalne nazočnosti. Od konkretnoga prostornog tijela do reducirane i formalno minimalizirane crtačke razine plošnosti, nije trebalo učiniti korak, nego su (op)stajali unisono i povezano. Crteži u svojoj jednostavnosti predočavaju reduciranu formalnu razinu povlačenjem tek osnovnih jakih crnih linija, koje odvajaju pojedinačne plohe i zaokružuju rustične oblike lebdećih prostora i likova u tome prostoru. Boje na crtežima uvijek su čiste, jasne, pregledne i otvorene. Često su izvođeni u nizovima varijacija, slagani u triptihe i poliptihe, ističući sukcesivnost, nizanje priča kroz razvijanje sličica, što nesporno pokazuje ključni uzor stripovskoga mišljenja. Uostalom, Krašković je i autor nekoliko stripova, od kojih vrijedi naglasiti onaj o talijanskome kapetanu Nobileu, koji je s posadom zaglavio na Sjevernom polu, nasukavši se među ledenim santama. Stripovski, pa čak i karikaturalni karakter njegovih crteža mnogo duguje ne samo neopopartističkim premisama, već i sklonosti, ljubavi i znanju o filmu, animaciji i ''alternativnim'' medijima. Najbolji primjer sklonosti okušavanja u ''pokrenutim'' crtežima, odnosno animiranome filmu, autor pokazuje svojim odličnim radom, animiranim filmom pod nazivom Kako su prokleti iz pakla spasili gangstera Ronalda Reagana. I ovdje je prisutna minimalistička animacija temeljena na minimalističkome crtežu, a priča govori o bivšem kriminalcu koji u stanju kliničke smrti doživljava prosvjetljenje nakon vizije pakla. Kada preživi, popravlja se i postaje svećenik – propovjednik. Krašković u crtežima nikada ne slijedi preciznu anatomiju, bježi od mimetičke opasnosti, traži i nalazi toliko spominjanu i cijenjenu jednostavnost izričaja, s maksimumom sadržajne zasićenosti. U crtežima koristi i suhi pastel, i tuš, i flomastere, a neke i kompjuterski obrađuje, dobijajući kao rezultat izbalansirane efekte kombiniranih tehnika, uvijek u funkciji priče. Identični se stil i prócédée primijenio u prvome obilnom ciklusu slika različitih formata s lajt – motivom slona. Slikarstvo je predstavljalo korak dalje od flomasterima bojanih crteža, prema boji u ulju ili akriliku, a katkada je eksperimentirao prakticirajući i kompjutersku animaciju sa slikama / printevima, dokazujući svestranoga žovijalnog homo universalisa, gdje slikarstvo nije ništa slabije od kiparstva, crteža i video radova, i obrnuto. Krašković je svakoj slici također znao podariti, baš kao što je to činio i čini u skulpturama i u crtežima, punu životnost, odlično odvagnutu strukturu kompozicije i literarnu zanimljivost, ne odmakavši se od vlastite prepoznatljivosti: one u kojima su tijela ljudi i životinja izbjegla mimetičku anatomiju ne bi li postala plošnim konturnim znakovima. Kao i u crtežima, i u slikama izvučene konture pojedinih oblika popunjava čistom bojom, koristeći kontraste, što katkada dovodi do apstraktne minimalističke ekspresivnosti. No, to ne znači pomak prema apstraktnome slikarstvu. Krašković je oduvijek bio i ostao umjetnik iznimno jake figurativne utemeljenosti, u svakom mediju izražavanja. Niti jedan rad u životu nije učinio ''skretanjem'' u apstrakciju. Naprotiv, ustraje u snažnoj matrici realističkoga oblikovanja svakog pojedinačnog lika. Motiv slona koji se javlja na svakoj slici samo je dodatni dokaz ljubavi prema životinjama, a autor ga uzima ne bi li simbolički uspostavio priču o snazi, karakteru, postojanosti, inteligenciji i vjernosti, što slon podrazumijeva, a jednako je važna i misao o određenome moralnom idealu, koji slon također simbolizira, a kojemu umjetnik teži, svjestan svih ljudskih slabosti. Osim kolorističke i crtačke, linearne jednostavnosti koja se iz crteža ''preselila'' u slike, ima tu još nešto: Krašković konceptualizira sliku i pojam slike. To je evidentno u načinu komponiranja po različitim formatima po širini i po visini, ali posebno po kolažnome, gotovo neodadaističkom dodavanju slici nekih zupčanika, pivskih čepova ili na primjer, karte Rima. Ovo ga konceptualiziranje približava umjetnicima poput Armana ili Daniela Spoerrija, ali samo na razini blago ironičnoga trivijaliziranja ''uzvišenih'' sadržaja. Krašković je vrlo brzo pokazao interes za medijem videa, budući da mu on nudi raznolike mogućnosti eksperimentiranja kako u vizualnom tako i u narativnom smislu. Uz to, medij videa nudi odlične mogućnosti za iluzioniranjem dvodimenzionalnosti - tako očite, čak i forsirane u crtežima i slikama - u trodimenzionalnost. Drugim riječima, u videu se konkretna stvarnost može najbolje uobličiti u virtualnu stvarnost. Prvi video rad se zvao Egzotika, a prikazivao je putovanje u egzotične krajeve krajnjega hrvatskog juga (Dubrovnik, Lokrum i Trsteno). Od istaknutijih kasnijih radova možemo spomenuti one pod nazivima Kupa, Dunav, Jadran, te Slon i Žena – foto robot, koji se vidno temelje na umjetnikovim emocijama. U posljednjim video instalacijama Žapsky, i na ovoj izložbi prisutnoj Video, disco, klizalište, umjetnik putem kombinacije videa i kiparske forme pokušava stvoriti dojam trodimenzionalnosti. S tematskog stanovišta, Kraškovićeva umjetnost izrazito je profanoga karaktera, tj., motivi su svjetovni iz prirode i neposredne okoline. Jedini odmak u cjelokupnome dosadašnjem opusu sa svjetovnih u sakralne teme dogodio se kada je umjetnik iz razloga profesionalnog izazova prihvatio sakralni zadatak: izvesti ciklus Križnoga puta. Realizirao ga je u 14 prizora u kapelicama i crkvici sv. Andreja u mjestu Stari Trg ob Kolpi, kod Kočevja u Sloveniji. Svaki pojedinačni prizor izveden je u kombinaciji tehnika fotografije, kompjutera, slikarstva i kiparstva. Fotografija je pejzažna pozadina na kojoj se događa prizor, a prizor je crtež reljefiziran urezivanjem linija CNC strojem u drvo i kamen, sa standardiziranim ikonološkim motivima postaja Križnoga puta: Krist pred Poncijem Pilatom, Nošenje križa, Prvi pad pod križem, Krist susreće Mariju, Drugi pad pod križem, Veronikin rubac, Šimun Cirenac, itd., a posljednji prizor je Polaganje Krista u grob, koji se nalazi na samome crkvenom oltaru... ...U svojim radovima Krašković pokreće obrambene mehanizme protiv svih onih neugodnih spoznaja o svakodnevnom teretu življenja u raskoraku između želja, himbi i htijenja volje s jedne strane, i surov(ij)e stvarnosti, s druge strane. Stamen u vjeri, s velikim ljudskim srcem, ovaj mladi autor upravo humorom, brani svoju individualnost nasuprot neostvarenih čežnji. Zato u njegovim radovima nema ni traga pesimizmu, ili još gore, nihilizmu. Strast u životu i za životom, puni ikonologiju radova onom sočnom snagom svijeta koji promatra i koji voli. Oblikovna mu se volja nikada niti na trenutak nije ugasila, u strasti traganja za novim svjetovima u sebi, izniklih iz fenomena postojećih životnih formi. Stoga mu se umjetnost manifestira optimističnom i veselom, ''nepodnošljivom lakoćom življenja'', da parafraziram Milana Kunderu, no uvijek je prati i ozbiljna nota intelektualnog i duhovnog promišljanja. Denis Krašković je sentimentalan umjetnik, romantik i sanjar. Gegovima, zezancijama i prispodobivim im smijehom, olabavljuje tjeskobnu i turobnu svakodnevicu. Krajnja subjektivnost nosi u sebi autoreferentni, pa i autobiološki i autobiografski diskurs, utjelovljen simboličkim konotacijama gotovo svih radova, s ciljem pripovijedanja o vječitoj dvojbi i borbi srca i uma, srca i nagona, uma i nagona. Isprepliću se racionalni i iracionalni elementi sveljudske egzistencije. Raspet je između ideala i realiteta. To stanje ''između'' obrće u svoju kvalitetu, jer iza svega stoji duh koji ima moć tolerancije, ima moć shvaćanja, i iznad svega moć prilagođene buntovnosti. Ulaskom u ovaj svijet, otvaraju se horizonti obogaćivanja spoznaje: umjetnikov svijet je odslik svih univerzalnih ljudskih pitanja, a odgovore si svatko može dati prema vlastitome nahođenju.

Kritičarski osvrt Branka Cerovca 2008: DA NE / PISMO GLAVA

Na prvi pogled, veoma je lako detektirati oštro ocrtane, jasno razgranićene, vizualno precizne sistematizirane i kao "zaobljene" podatke upisane u slikovna polja ( "Brda..." ) s vedrim nebom i čistim, žarkim "bliskoistoćnim", suptropskim koloritom. Ili pak na kompaktnom, čvrsto zatvorenom tijelu njegovih skulptura ( ciklus - izlozba NE ) izlivenih u željezu ( WC školjka je zaklopljena, neće da se prlja, nije otvorena poput Duchampove Fontane niti simulira "ready mede" postupak; bliža je Magritteovoj "luli" koja, naravno, NIJE lula ).

No ta prividno lagana "čitkost" Kraškovičeva metiera i slikarske metore u stvari je samo "Enter", ulaz, čarobna vrata za veoma zakučastu ikonologijsku igru - labirint odnosa plastičkog znaka i "značenja". Naime, to pretpostavlja kretanje u golemom referencijalnom sustavu koji uključuje u se, i sažima instant - poruku o osobnom stavu prema "Lebenswelt" okolišu

( izložba i video koji se bavi kritično ugroženim vrstama - "THE END" )

i svjetskim zbivanjima ( Bliski Istok ), religijskim pitanjima ( Bog je velik - Allahu ekber ) i krajnje subjektivnom osjećaju relacije JA - NE JA ( Brda, igle i ja ). Dakle, cijeli splet ekoloških ideja i ekologije svijesti, a i znanje o bajkama, basnama ( jer "predmeti" koji govore NE nisu puke stvari već su živa bića - personificirani artefakti, umjetnikovo "anorgansko tijelo", rekao bi rani Marx, gnostik, u "Ekonomsko - filozofskim rukopisima" ).

Denis se pred Brdima uzdiže kao Anthropos, Purusa... a istodobno je i avatar Ganeshe, u obličju zaljubljenog Slona ( na drugim "autoportretima" ).

Poput Kierkegaarda, Umjetnik od osobnog "slučaja" i situacije čini svjetski, metafizički problem, a vrijedi i obrat: njega se svjetski problemi TIĆU, najintimnije je njima aficiran, potresen, INTIMAN s njima. Anthropos se "snagom apsurda" postavlja pred Brdo svijeta, u apsolutan odnos prema apsolutu ( Allahu ekber ).

Žarka, intenzivno vedra paleta na akrilicima "Brda..", na čijem plavetnom nebu bruje ne ose već roj naslikanih bjeličasto - sivkastih aviončića, poput dječjih igračaka od plastike, jednim udarcem nas izbacuje s utabane staze ideoloških "znanja" o toposima tipa "rat za naftu", "bliskoistočna kriza" i tako dalje. Kad bacimo novčić možemo dobiti ili PISMO ( tekst ),

ili GLAVU ( sliku, ikonu, TIJELO plastickog djela ).

Ali MOGUĆA je i još jedna situacija ( pozicija kovanice - skulpture )!

Koju obično previđamo, potcjenjujemo, "preskačemo", isključujemo iz igre. Ta nije li istinitija upravo ona statistički NAJRJEĐA i ideološki isključena

( "neubrojiva" ) mogućnost da novčić padne NA RUB, na svoj zupčasti obod, te se kotrlja, kotrlja ... i NE PADNE već stane - u vertikali koja transcendira poput alkemijskog hermafroditskog feniksa / igle / jednoroga - pretpostavljeni rascjep "značenja" novčića, propisan samo pravilima igre PISMO / GLAVA ?

Anthropos u liku DK-a postiže numinozno iskustvo: nadilazi pravila igre Brdo - Muhamed!

BOG JE VELIK

U slici "Bog je velik" ( akrilik na platnu širine dva metra ) ponosno stoje i Čovjek ( "Muhamed" ) - Brdo i zeleno brdo - stablo - šuma i golemo nebo - koje doseže lik uzdignutih ruku i stegnutih šaka. U srcu slike ima nevidljiva točka - iskustvo živog odnosa dubljeg identiteta - supripadanja u kojem umjetnik nadilazi "Muhamedovu" alternativu: NITI se Brdo treba "pomaknuti" iz svoje suštine NITI Muhamed treba "ići" ka brdu. Tu su, ovdje i sada, iznutra čvrsto povezani. JESU u mističkom značenju "biti" na svom istinskom mjestu. Brdo JE došlo k tom velikom M - u "liku" odnosno znaku prisustva i u gesti samog umjetnika koji vlastito iskustvo i revolt nad prezirom drugoga ( NE - JA ), vlastite "confessionum" reprezentira odjeveno u vlastito obličje ( ne kršeći time nikakav ikonoklastički veto! ) kao znak sudjelovanja u etičko - metafizičkom i političkom dešavanju Svijeta.

Otud isticanje "sebe" u rječci JA.

Konj je moguć, a bogme i Brdo - jeste.

***

Napomena: Konj NE znači "Horse",:-))

Neki tvrde da ta zvjerka na glavi ima nevidljivi spiralno - uvrnuti rog izobilja ( četveronožni i krilati kopneno - zračni Narval ? ).

Drugi pak da se radi o Žapcu sa zvonom na glavi umjesto šešira

( minimalistickog, "of horse"! ), izlivenom u željezu. Vrag zna u što bi se pretvorio da ga Princeza poljubi! Zato: DON'T!

NE toolumariti much too much

AD 2008 BC

za Denisa only

IZ KRITIKE JERICE ZIHERL U GLASU ISTRE, 1996

Kipovi Denisa Kraškovića daleko su od infantilne i naivne igre bez nadzora. Zahvaljujući iznimnom oblikovanju forme i analitičkom pristupu, skulpture posatju događaji, tj. samostojna bića, vlastita materijalnost. Denis Krašković spada u onu skupinu suvremenih kipara koju označava lirska, izrazito senzitivna i tjelesna skulptura izgrađena na osobnoj kiparevoj mitologiji. Izložbom u Galeriji Rigo Denis Krašković predstavlja se kao samosvjestan, autentičan i nadasve talentirani umjetnik koji zasigurno pripada među sam vrh suvremene hrvatske umjetnosti.

IZ PREDGOVORA IZLOŽBE "THE END???" PETRE KRPAN, 2006

"Rezerva" / Neobično je kako razmišljamo o beskrajnom svijetu : kao da živimo samo mi, ljudi, kao da ne postoji nitko drugi tko oblikuje stvarnost. Takvu veliku pogrešku plaćamo skupo, ne znajući što gubimo. Denis Krašković šalje jasnu poruku, no to nije samo poruka ona je uistinu i sam Krašković. Vidljiva ljubav i briga, prije svega, za životinjski i biljni svijet zaokuplja autorova razmišljanja i rad. Njegovo djelovanje je nevino, nježno mogli bismo reći, kao i sam Krašković. Kao i u ranijim radovima, autor se bavi životinjskim ali i biljnim motivom, ne skrivajući svoju ljubav prema primarnoj okolini, onoj koja je živa, čista i iskrena. Kao što bi trebao biti svijet oko nje, prije svega čovjek. Dosljedno provodeći to načelo, autor želi biti taj čovjek, želi učiniti povezanost čovjeka i okoline živom, ali i dobronamjernom. Takvo upozorenje, uistinu je danas potrebno. U njegovim slikama često nalazimo motive životinja, kao da autor traži utjehu u tom svijetu, svijetu izvan njega fizički, ali u njemu duhovno. Motivi, iako prikazani čisto i jednostavno, linijski, crno na bijelo, daju jasnu poruku i govore o problematici same teme. Ono što je važno, jest autorova neprestana zaokupljenost prema divnim stvorenjima. Njegove životinje govore o njemu samom, one jesu Krašković. Umjetnik ne samo da govori o pogubnom utjecaju ljudske ruke, i nestabilnosti zbog invazivnih stranih vrsta, onečišćenja, klimatskih promjena, već glasno izjavljuje svoju brigu. Njegov „govor“ vrlo je izravan, jer autor je i sam iskren kao umjetnik, bilo da govorimo o njegovu kiparskom ili slikarskom djelovanju. Niz njegovih crteža otiskuje jake situacije u okolini koja nas okružuje. Motivi postoje samostalno, prikazani vrlo jedostavno, uspostavljajući tako kontakt s okolinom. Čini se da rezerva koja je postojala oduvijek, polako nestaje, životinjske i biljne vrste izumiru, pa vjerujem, tako izumire i sam čovjek. Naizgled čupavi puž ili kaktus, ne čine nam se važnim elementima u našim životima, no upravo je ta korelacija čarobna, upravo takav odnos autor svojim djelovanjem čini posebnim. On ne slijedi strogu formu, oslanjajući se na svoj osjećaj prema određenoj biljci ili životinji, dajući tako svoju osobnu životnost. Pritom se ne mijenja karakter motiva, on time postaje življi. Ipak figurativnost kojoj je Krašković oduvijek težio, vidljiva je i važna. Osim vidljive linearne jednostavnosti, autor uspostavlja osobni kontakt i poznavanje okoline. Svjestan svog postojanja, osvještava i postojanje svijeta oko sebe i u sebi. No on nije samo svjestan svog postojanja, on uistinu „živi“ to postojanje, kao što živi i postojanje tog svijeta kojim se bavi, koji spašava. Takvo življenje u potpunosti se zrcali u umjetnosti Denisa Kraškovića, bilo da razmišljamo o problematici izložbe ili strahoti činjenica koje nas okružuju, moramo biti svjesni da je rad autora potresan, ali ujedno nevin i snažan. Snažan utoliko jer se radi o čvrstom odnosu autora i likova teme, ali i nevin jer je svijet Denisa Kraškovića čist, iskren, bijel. Nije li uistinu čudno kako mislimo da oblikujemo svijet, onaj isti svijet koji je postojao oduvijek, prije nas, harmoničan i miran. Upravo onaj isti svijet koji su stvorila divna biljna i životinjska stvorenja. Nemoguće je vratiti takav svijet ali uspostavljanje odnosa „nas“ i „njih“ uistinu je moguć. Taj odnos bi trebao biti iskren, uzajaman, on je život sam. Svojim radom, umjetnik oplemenjuje život oko sebe, on ga ne želi mijenjati niti to može, ali svojim naumom da promijeni smjer mišljenja, ili da potakne brigu i iskrenost, to umjetnik može i želi. Zapravo upravo je to važna misao cjelokupnog rada i djelovanja Denisa Kraškovića. Umjetnika koji nije samo vrsan kipar, već slikar, multimedijalni umjetnik, ali i plemenit čovjek. Uz pomoć svih elemenata koje mu nudi sadašnjica, autor uspostavlja odnos s primarnom i prirodnom okolinom. Ne bismo li očuvali neponovljivo i različito, moramo biti svjesni, koliko je ludo kako je svijet lijep.

KRITKA MARKA GOLUBA POVODOM IZLOŽBE "THE END", RADIO 101, 2006

Denis Krašković u HDLU-u / Prihvatimo li previše doslovno temu «kritično ugroženih životinja i biljaka Hrvatske i Svijeta», koju nam Denis Krašković navodi kao osnovu njegove nove izložbe u HDLU-u, postoji mogućnost da samog umjetnika ovog puta ne shvatimo isuviše ozbiljno. To može zazvučati čudno, ali ipak smo naviknuti preizravan angažman u ovom smislu više vezati uz manifestacije u koje se uključuju djeca školskog uzrasta u okviru ekoloških edukativnih programa, dok umjetnici obično zadržavaju neku vrstu odmaka, ili temi prilaze s rubnih pozicija, barem malo pomaknutih u odnosu na gole informacije kakve nude prirodoslovni časopisi. S druge strane, sjetimo li se što je sve Denis Krašković radio do sada, teško da bi išta od ovoga moglo djelovati osobito iznenađujuće. Očito ne držeći do imperativa autorskog, stilskog ili konceptualnog kontinuiteta, pojavljivao se čas kao autor djela u javnom prostoru, čas s ponekim animiranim filmom od kojih je jedan, bizarnog naslova «Kako su prokleti iz pakla spasili gangstera Ronalda Reagana», pokupio prvu nagradu na Salonu Mladih, čas s nekom klasičnom izložbom u kojoj će se predstaviti kao izrazito produktivan kipar. Izložba «The End???», dakle, sad još pokazuje Denisa Kraškovića kao romantičnog zaljubljenika u životinje i plemenitog zagovaratelja ekološke harmonije. Katastrofični naslov «The End???» na naslovnici je potcrtan ilustracijom sa shematiziranim motivom gljive, od nuklearnog doba vrlo često korištenim simbolom uništenja. Gljive ćemo, međutim, u velikom broju gledati i na samoj izložbi - na crtežima, fotografijama i, uvjetno rečeno, skulpturama - ali ovog puta lišenim takvih konotacija. Izložba se zapravo sastoji od tri skupine radova. Pod naslovom «Kritično ugrožene vrste» pokazano je više stotina crteža grafitom na papiru. Najrazličitije vrste životinja Krašković iscrtava preciznim i jednostavnim rukopisom, vjerojatno kopirajući s postojećih fotografskih predložaka. Njihov impresivan broj - ukupno je, naime, riječ o 530 komada – vezan je uz mnogo veće brojke kojima Krašković barata u izloženim podacima o kritično ugroženim vrstama. Drugi dio izložbe je kratki animirani film «Stabat Mater», koji je isključivo sastavljen animiranjem spomenutih crteža i njihovim izmjenjivanjem u ritmu glazbe Bere Puhlovskog. Treći, i zapravo centralni dio, je skulpturalna instalacija - uvećana igra na ploči kojoj Krašković daje ime «Spasi ugroženu gljivu». Detaljno razrađena pravila igre, vrlo slična onima u Dami, također su izložena, pa su posjetitelji zapravo pozvani na interaciju s radom, naravno, opet uz upozorenje kako su na žetonima prikazane «ugrožene vrste gljiva kojih je u Hrvatskoj preko 350». Gotovo sve što je pokazano na izložbi posjetitelji mogu uzeti i odnijeti sa sobom – fotokopije onih 350 crteža, DVD s animiranim filmom koji dolazi uz katalog izložbe, kao i papir s pravilima uz pomoć kojeg se spašavanja «ugrožene gljive» mogu igrati i kod kuće. Želja da ono što ga očito veseli podijeli i s drugima valjda proizlazi baš iz Kraškovićeve pomalo djetinje i nevine sklonosti igri. Posrijedi je lirski i izrazito senzitivan pristup kojeg već dugo prepoznajemo kao karakterističan za ovog umjetnika. Denis Krašković zapravo nikad ne ostavlja mjesta ironiji, a unatoč tome što je njegova naivnost kojom želi senzibilizirati javnost prema temi kojom se bavi u očitom neskladu s ozbiljnošću koju pripisuje svome projektu, ona je nekako oduvijek bila i njegov glavni, i vrlo uvjerljiv, adut.

IZ PREDGOVORA IZLOŽBE "BRDA, IGLE I JA" IGORA ZLOBECA, 2004

Denisovi KLIPOVI / Andante / Svaki pravi umjetnički rad mora da provocira, da izaziva jaku senzaciju kod promatraća. U večini slućajeva nužno je i AROGANTAN. Ali Kraškovićeva kuruza koju nam baca pod noge, nevelika je i nije primitivna i zlonamjerna. Zna se i KOME je ona upućena: onim osrednjim na našoj likovnoj sceni, koji proizvode onu strašnu monotoniju lišenu svake poezije, a kojima su mediji naklonjeniji, isto kao i provincijalna kritika koja prihvaća samo definirane konvencije. Umjetničko se djelo ne da definirati, već samo NASLUTITI. U onom velikom rasponu između velike množine nadri – umjetnika koji proizvode svoju BOZU, i one najviše, umjetnosti OKULIRANJA, tj. cijepljenja ruža (umjetnost ophođenja sa ružama i njihovom oplemenjavanju), Denis je zauzeo visoko mjesto. ( Odabran. „Kojem se nadaju.“) Denis nam svojim najnovijim radovima dokazuje kako polako okreće leđa svojoj tamnici, LUKAVOM bugarinu koji ga neprestano želi povući nazad u stari život: otvara prozor i „uzdiže svoje oči k bregovima“ – prema riječima 121. psalma; s kojih će mu doći pomoć. Strašna maska Trifuna Ivanova koja je sada iza njega, ceri mu se i pljuje svoj otrov. Usporiti životni tempo, sabrati se i tako stvoriti mogučnost za puno prepoznavanje smisla. Prilika za ČIŠĆI UVID.Kada velika ushićenja utihnu, i život postane odjednom sasvim jednostavan kakav i jeste u svom pravom obliku, kao i na Denisovom krajoliku koji je reduciran na jednu boju i gotovo plošnan. Dok je prije na tom istom mjestu i u daljini stajao uznemirujući lik njegovog oca, danas je taj pejzaž URAVNOTEŽEN: stanje je to između krajnosti njegovih raspoloženja. (Ups and DOWNS).To je prvi korak prema velikoj promjeni. Neprestano svjestan NEČEGA što još nije mogao razumjeti, on opet naslućuje nešto od PRAVE slobode. ( I ZATO pobjednički podiže svoje ruke pred svojim brdima jer TAMO očekuje spas, istinu i pravednost, za kojom čezne svim svojim srcem.) U svojim radovima već sazrio. U tihom unutrašnjem duševnom radu u sebi i dalje razvija LJUBAV prema istini.(Postoje ljudi koji će tu ljubav ORGANIZIRATI) III. - Frozen Disney / Con moto / Kada vidimo nekog sa ograničenim intelektom tada znamo da je to jedna još mlada duša, koja je u životnoj školi tek nekoliko dana; ali onda kada naiđemo na jedan predivan karakter kao što je Denisov, mi prepoznajemo jednu staru dušu, koja je provela mnogo vremena u učenju svojih lekcija. Na temelju svojih najnovijih istraživanja (investigations), mogu slobodno ustvrditi kako njegova nadarenost nije nipošto «poklon s neba», već je ona POSLJEDICA njegovog golemog truda, (možda i tisućljetnog!) tj., velike nesebičnosti i predane LJUBAVI. Evolucija je stvar osobnih napora. Albae gallinae filium esse. I zato ne gubimo nadu u Božju ljubav kada vidimo svu različitost života, jer znamo da će za neko vrijeme sve biti savršeno. I zato bi mu se na kraju zahvalio za još jednu izvanrednu priredbu, ovu izložbu, jer LOŠ UKUS je grijeh! I zato dok drugi proizvode samo dosadu, Denis je još jednom, zbog nas, «IZBAVIO svog Walta DISNEYA iz velike sante leda» ( i ZATO Stanko Špoljarić). I koji kao da kaže: «nemojte me razumjeti» i pred kojim stoje (bespomoćno) sve analitičke teorije.