KIT (NA JARUNU)

Ovo je jedan od mojih najuspješnijih radova. Naime svakodnevno po njemu skaču, penju se i skližu djeca. Nema tako velike plaće kao što su djeca koja obožavaju tvoj rad. Inače skulpturu je naručio klub Aquarius i pamtim da me je vlasnica, gđa. Ana, maksimalno zakinula za novac. Nedavno su također bez mojeg znanja pomaknuli skulpturu tik do jezera, što zapravo i nije tako loš potez. Sve u svemu bez obzira, bio je to vrhunski posao u kojem su mi pomogli prijatelji Petar Šalić i Sven Klobučar, a poliesterske poslove su izvodili radnici plastičara Boška Popare, proizvođača čamaca i pasara. Skulptura je dugačka tri i pol metara i nastala je 1999.

SPASI UGROŽENU GLJIVU

Spasi ugroženu gljivu je misaona igra koju igraju dva igrača. Ovo je njena gigantska verzija koja je bila izložena na izložbi The end održanoj ove godine u Domu HDLU-a to jest Džamiji. U sklopu izložbe bilo je izloženo oko 600 crteža i grafika kritično ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, i animirani film rađen od dotičnih crteža pod nazivom Stabat mater (za koji je glazbu radio jazz bubnjar Bero Puhlovski) kojeg ću uskoro objaviti na blogu.

PRAVILA IGRE: Igra započinje praznim terenom, a igrači naizmjence postavljaju 34 figure na crna okrugla polja, i to na taj način da slijedeći potez mora biti na polje do prethodno postavljene gljive, ili ukoliko to nije moguće figura se mora postaviti na najbliže moguće polje. Kada se postave sve figure na teren igra se nastavlja. Moguće je pomaknuti bilo koju figuru za jedno polje ili preskakanjem jedne odnosno više figura na slobodno polje (kao u dami). Potez iste figure ne smije se ponavljati dva puta, to jest jedan krug od pomicanja. Cilj igre je osvojiti kvadrat i na taj način spasiti ugroženu vrstu gljive, odnosno osvojiti bod. Svaki kvadrat je moguće osvojiti četiri puta, a kod svakog poentiranja igrač postavlja žeton u osvojeno polje. Kvadrat se osvaja postavljanjem istih četiriju vrsta gljiva (ili otrovnih crvenih ili jestivih bijelih). Žuta gljiva je jocker, i ona vrijedi i kao otrovna i kao jestiva gljiva, to jest može ih zamijeniti. Broj žetona je 34 i pobjeđuje igrač sa više osvojenih bodova. Na žetonima su prikazane hrvatske ugrožene vrste gljiva kojih je preko 350 !!!

KRITIČNO UGROŽENE VRSTE

Ovo je samo nekoliko od 550 crteža kritično ugroženih vrsta koji su bili izloženi na izložbi The end ???. Strašan je taj podatak da na svijetu postoji preko 40 000 ugroženih biljnih i životinjskih vrsta te da je skoro polovica vrsti u kritično ugroženom stanju. Crteži koje sam napravio su vrste koje sam uspio naći na internetu, rađeni su grafitom na papiru 30x30 cm i neizmerna pomoć bila mi je stranica Crvene liste Svjetskog udruženja za zaštitu prirode. Ovo je link na tu sjajnu stranicu: http://www.iucnredlist.org/

PULPO PETRIFICADO (OKAMENJENI POLIPE)

Ova je slika nastala ove godine, povodom velike izložbe na temu slavnog španjolskog pjesnika Federica Garcije Lorce. Izložba je bila postavljena u Sveučilišnoj biblioteci i tada sam upoznao Lorcinu nećakinju, simpatičnu gospođu sa kojom sam razgovarao o njemu. Lorcu su inače ubili španjolski fašisti i to na okrutan način. Vlasnik slike je umalo postao Pero Smiljanić, trgovac i kolekcionar iz Bjelovara, no sva sreća slika mu nije stala u auto (bila je preširoka za nekoliko centimetara). Odlučio sam ovu sliku pokloniti gospođi Lorci, i čekam da ozdravi Enes Quien i smislimo način kako da slika stigne u Espanu. Slika je rađena akrilikom i ljepljenjem fotokopija na platno. Lorca je bio veliki pjesnik, pa evo jedne pjesme da se toga i prisjetimo:

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

NEDJELJNO POPODNE PROFESORA LOZIĆA

Ovaj crtež, A4 formata, je nastao 1999. godine i bio je izložen samo jedanput i to u Ortoni u Italiji 2001. godine. To je bila skupna izložba sa kolegama Zlobecom, Friščićem, Mezakom i Đukićem. Izložba je bila održana u staroj masonskoj palči, a spavali smo u staračkom domu i imali smo na raspolaganju cijeli kat. Najveća zabava nam je bila utrkivanje sa invalidskim kolicima i zalijevanje vodom iz hidranta na terasi tog strašnog zdanja, u kojem je svake noći neki jadan starac bjesomućno zavijao mamma mia, mamma mia. Tih mjesec dana u Italji je bilo fantastično iskustvo, a čitav taj događaj je izvrsno opisao Zlobec u svojoj knjizi, Abruzzo-s one strane mora (knjiga je bila prevedena na albanski jezik). Od jučer je crtež u vlasništvu Irene Kuduzove koja me uspjela nažicati rad, budući je bio kod njenog supruga umjetnika i dizajnera Igora Kuduza koji ga je objavio u svojem reklamnom notezu.

SPAŠAVANJE SAMOGA SEBE

Spašavanje samoga sebe, diptih, akrilik na platnu širine 3,60 m

Ovaj rad je nastao 2005. na likovnoj koloniji Art Stays u Ptuju, Slovenija. Zapravo na toj radionici trebao sam napraviti drvenu skulpturu Klecalo, koja je trebala biti postavljena u atriju prekrasnog obnovljenog baroknog dvorca u sklopu čega se nalazi hi-tech biblioteka. Klecalo je trebalo biti visoko 3 metra. Za čitav projekt tražio sam naravno materijal ali i simbolični honorar od 500 eura. Na taj moj zahtijev dobio sam salve vrijeđanja od voditelja galerije Tenzor, koja je bila organizator cijelog događaja. Naime spominjao mi je da više nikada neće zvati hrvate na svoju koloniju. Super, bar moji zemljaci više neće morati udisati smrad chicken shita (blizu Ptuja se nalazi ogromna farma pilića) koji se svako toliko širi tim inače lijepim mjestancem na Dravi. Budući da sam tamo proveo ipak nekih četiri dana ostavio sam im ovu sliku, zapravo vis-a-vis Maje Marković, kustosice iz Samobora koja me je pozvala na sudjelovanje. Nevjerojatno kako su se ljudi posvuda navikli da im umjetnici rade for free. Nema džabe ni u stare babe (osim kod naivnih umjetnika, ali ne onih iz Hlebina). Gdje i kako je slika završila zaista neznam no nadam se da su je poklonili nekom od sponzora.

BRDA, IGLE I JA

Brda i gle ja

E moj narode

Napuhanko

Igla I

Pustinjska igla (u vlasništvu Enesa Quiena)

Brda, igle i ja bila je izložba održana u galeriji Izidor Kršnjavi, koju sada ja vodim. Trebala je biti održana u privatnoj galeriji Stančić, ali deset dana prije otvorenja voditeljica mi je rekla kako izložbe neće biti iako je sve već bilo dogovoreno. Nakon što je nesuglasica bila izglađena četiri dana prije otvorenja slučajno sam saznao u kafiću Sedmica, da će dva dana nakon mojeg otvorenja u isti prostor biti postavljeni radovi modnih dizajnera i održana modna revija. Nečuveno! Naravno da sam sve otkazao i već otisnute pozivnice bacio u smeće. Odličan predgovor su napisali Enes Quien i Igor Zlobec (koji je ovog puta bio izuzetno duhovit, i što je bilo najjače citirao je Stanka Špoljarića - to može samo Zlobek). Ukratko rečeno u ovoj sam se seriji radova bavio sobom i svojom okolinom.

KAKO SU PROKLETI IZ PAKLA SPASILI GANGSTERA RONALDA REAGANA

Ovaj animirani film je nastao 2000. godine. U radu mi je neizmjerno (sa zvojim poznavanjem video tenike i kompjutora) pomogao Ivan Roca. To je rad sa kojim sam imao najveći uspjeh do sada. Bio je prikazan u mnogo zemalja (Los Angeles, Berlin, Kairo, Tel Aviv, Budimpešta, Beograd...). Iste godine je osvojio Grand prix Salona mladih. To je bila novčana nagrada koju sam čekao šest mjeseci, i da nisam išao sam direktno u Gradski ured za kulturu, vjerojatno bi čekao i duže. Filmić se satoji od dva crteža i jedino šta se miče su usta našeg junaka. Ronald (inače stvarna osoba) nam prepričava svoj život u kojem je doživio kliničku smrt. Prije tog događaja bio je kriminalac, pijanica, lopov i narkoman, te nakon iskustva pakla doživi prosvjetljenje i postane svećenik. Trajanje je 10 minuta i uskoro ću ga postaviti na web, kao i ostale video radove kojih sam napravio petnaestak, između ostalih: Kupa dunav jadran, Žena foto robot, Stabat mater, Krug, Egzotika itd.

AUTOPORTRET SA ANĐELOM I ĐAVLOM

Ovo je moj prvi ozbiljan i promišljen rad (napravljen je od gipsa) i napravio sam ga na drugoj godini akademije. Zar nije to istina da nam u uho konstantno šapuću dobro i zlo? Umijeće je prepoznati koji je glas dobar i to pogotovo kada imaš 18 godina. Sjećam se da su mi na kraju godine profesori stavili bez pitanja oznaku kako su rad izabrali za fundus akademije, i to samo moju glavu, a anđeo i đavo im kao ne trebaju. Sramota! Zar takvi ljudi koji tako percipiraju moj rad mogu nekog nešto naučiti. Nikada im nisam dao svoju glavu!

LAKU NOĆ

Moj otac

Ptica u barkodu

Razgovor sa pračovjekom

1997. godine na poziv Zlatana Vrkljana održao sam samostalnu izložbu u galeriji Arterija. Izložbu sam nazvao Laku noć i sastojala se od desetak radova koji zapravo i nisu imali neku čvrstu poveznicu (zašto uostalom i bi). Tada me iznervirao bahati i umišljeni Vrkljan koji mi je desetak dana prije izložbe srao da zašto nisam napravio ono što mi je on govorio, kakva glupost za jednog umjetnika koji je zastupao hrvatsku na Venecijanskom biennalu. Neznam zašto bih ja slušao jednog prosječnog slikara što da radim i to bez para. Centralni objekt bio je Drveni krevet a oko njega su bili radovi u raznim medijima. Ovdje su prikazana tri rada i to fotka mojeg oca na livadi u njegovom rodnom kraju, reljef u drvu Razgovor s pračovjekom i gravura u granitu Ptica u barkodu koja opisuje potrošačko društvo, te kojeg je kupio moj prijatelj Ivan Roca.

VRATA

Ovaj duguljasti crtež (oko 2 metra) rađen je ugljenom i tušem te stavljen u laminat, tehniku koju smo ja i moj rođak Pavel Majerle prvi iskoristili za umjetnički crtež. To je tehnika koja se radi na taj način da se crtež stavi na ultrapas, a preko njega folija koja se stišće pod pritiskom od deset tona i temperaturom od sto stupnjeva i na taj način crtež postaje potpuno zaštićen. Simbolika ovog rada je u tome da u životu postoje samo jedna ispravna vrata, ali većina ljudi radije zaviruje na sva ostala. Drugim riječima samo je jedna istina!

ŠIPAK

Ovaj rad od kamena je nastao i ostao u malom ribarskom mjestu Sučuraj na Hvaru. Financirao ga je vinar Ivica Vujnović koji mi doduše nije ništa platio, ali sam zato uživao tri tjedna sa prijateljem Dankom Friščićem koji je tamo slikao. Rad sam napravio u prvih nekoliko dana jer sam htio čim prije završiti posao kako ne bi proveo čitav boravak na Hvaru radeći. Dalmatinci su me gledali kao da sam lud budući da sam radio i po najvećem zvizdanu. Inače od tada kada god idem prema jugu uvijek se zaustavim na dva, tri dana kod Vujnovića, i tu je link na stranicu o tom lijepom mjestancu: http://www.sucuraj.com/

POBJEDA LIJENOSTI

Pobjeda lijenosti

Madonna di Campiglio

Tako je zelena bila moja dolina

Ako nema rijeke možeš i cestom

Krokodil

Pobjeda lijenosti (naslov je dvosmislen) je bila izložba održana u galeriji Karas 1998. godine. To je ujedno i naziv instalacije koja se sastojala od razapete mreže za ležanje, fotomontaže palmi u nizu (koje sam poklonio Smiljanu Tolju povodom vjenčanja) i jednog plavog stupa. Ona je moj izraz čežnje za opuštenim i bezbrižnim životom. Inače ta instalacija je bila izložena i u Budimpešti u galeriji Traffo na prezentaciji hrvatske suvremene umjetnosti. Prikazani reljefi su bili postavljeni u nizu i zapravo su to alegorijski minimalistički pejzaži. Rad Ako nema rijeke možeš i cestom je u vlasništvu Tonija Barbića, radnika Muzejsko galerijskog centra-Klovićevi dvori i mijenjao sam ga za hrpu knjiga u izdanju dotičnih dvora i konstantno me nagovara na istu rabotu za druge radove i već mi se popeo na glavu za rad Slonovska noga tako da ću izgleda morati popustiti. Madonnu di Campiglio je kupio Vatroslav Kuliš, a Tako je zelena bila moja dolina i Krokodil su još uvijek u mojem vlasništvu!

SUNCE SJA

Ovaj mali rad (visok je svega 35 cm) je jedan od mojih najuspješnijih. Naime za njega sam dobio drugu nagradu na kiparskom natječaju 1993. godine u Lipiku gdje su Nijemci izgradili novo naselje u porušenom gradu. Nagrada je bila izdašna, 1500 maraka što je tada bilo oko desetak prosjećnih mjesečnih plaća. U žiriju je bio Ivan Kožarić, a prvu nagradu je dobila moja profesorica Marija Ujević, dok ostali profesori nisu dobili ništa. Nakon dodjele nagrada u Lipiku, Igor Zlobec i ja otišli smo u selo Prekopakru gdje smo napravili dernek u kojem je sudjelovalo cijelo selo. Inače to je legendarno selo između Lipika i Pakraca koje nije uspjelo pasti u četničke ruke i sjećam se da sam tamo upoznao čovjeka kojem je zolja raznijela pola glave, no on je unatoč tome bio vrlo živahan. Na povratku smo još zarondali i sa Jordanskim vojnicima na granici tadašnje UNPA zone, kojima sam ja bio kao kralj jer sam im spomenuo da je moja rođakinja bila babica djeci libijskog vođe Muammar al-Gaddafiju. Kasnije smo jedva živi stigli starim Jugićem kući i odmah drugi dan zapalili u Veneciju u posjet mojim prijateljima Robertu Sošiću, Damiru Triparu i Ljiljani Vlačić.

TRAŽIO SAM SPAS U ČAŠI (AL' GA NISAM MOGAO NAĆI)

Ovaj minijaturni rad sam napravio 1997. godine i bio je izložen u Klubu arhitekata za Dan planete zemlje. Zapravo to je bila izložba minijaturnih radova i cijela ta izložba, zamišljena po ideji kustosa Suvremene galerije, Tihomira Milovca, može stati u jedan omanji kofer. Ideja mojeg rada je da opiše užas alkohola sa kojim imam, više ili manje problema još od srednje škole. Naime iskopirao sam realistički svoju ruku i ubacio sam ju, kao vapaj, u malu čašicu u kojoj se nalazi rakija. John Barleycorn (kako ga zove Jack London u svojem remek djelu Kralj alkohol) diže, ali i stvara opasne probleme. Alcohol, oh alcohol, I love you in my brains. Acohol, oh alcohol, I never want you again. kažu punkeri iz engleske grupe G.B.H.

DIPLOMSKI RAD

Dakle ovo je moj diplomski rad, što znači da je nastao 1994. i prikaz je raja u kojem se nalaze muzičar, plesačica, bumbari, nevjerni Toma i Isus. Sjećam se da nakon što sam ga te godine izložio na Akademiji, nijedan se profesor nije udostojio prići mi i reći svoje mišljenje. Jedino mi je moj glavni profesor Stanko Jančić kazao kako rektorova nagrada ne ide meni nego odlazi kolegi Krešimiru Rodu jer je on, navodno, siromašan, no sjećam se da su tada ljudi pričali da je njegova obitelj vlasnik 16 krava i velikog grunta u Zagorju! Sjećam se da nas je tada živjelo 9 u 60 kvadrata jer je još bio rat pa smo imali na grbi moju izbjeglu obitelj iz Osijeka. Anđele-bumbare sam prodao Marinu Mariniću i Ljubi Gamulinu, a kao kuriozitet naglasio bih da je tenkovski sat koji je dio instalacije, ukraden iz tenka koji je bio ispred zgrade skupštine SFRJ 1991. za vrijeme demonstracija protiv Miloševića od strane mojeg prijatelja Borisa Pikelje. Dio ambijenta bila je glazba koju sam snimao na crkvenim orguljama i satojala se od dva tona koji su podsjećali na brodske sirene. Kod snimanja u crkvi došlo je do incidenta, jer sam dosadio časnim sestrama koje su me potjerale sa orgulja!

ČETIRI GODIŠNJA DOBA

Ovo je rad iz 1993. i bio je postavljen u sklopu Zagrebačkog salona. Sastoji se od četiri objekta na kojima pišu nazivi godišnjih doba i simboliziraju život. To je vizija četiri faze života koje su u mojoj mladalačkoj glavi bili na ovaj način materijalizirani. Napomenuo bih i to da je u sklopu jeseni bila instalirana ritam mašina ELKA (prva hrvatska ritam mašina iz 1972. koju još uvijek posjedujem). Tu su me ljudi prvi puta zamijetili kao autora. Inače rad je bio izložen i na trienalu kiparstva iste godine i čak je bilo govora da ću dobiti nagradu, no pobijedio me Danijel Kovač koji će me nakon deset godina isto tako za dlaku pobijediti kod izbora za asistenta za Akademiju likovnih umjetnosti. Naime njega su lobirali Gračan i Vuco zato što je bio njihov pulen.

BOG JE VELIK I BLISKI ISTOK

Bog je velik

Bliski istok

Bog je velik ili ti Alahu Ekber je slika iz ciklusa Brda igle i ja i nastala je kao moje poštovanje prema islamskoj vjeri, te kao kritika zapadnog sustava koji je tako bezobziran prema islamu i vrijednostima islamskih naroda. George Bush i njegovi vazali napali su Irak i pokušavaju dominirati čitavim Bliskim istokom bez pardona, baš zato što smatraju tu vjeru manje važnom i primitivnom! Vlasnik slike Bog je velik je fotograf Marko Ercegović kojem sam sliku poklonio. Slike su široke 2 metra i rađene su akrilikom na platnu.

SALAMANDER

Ovo je još jedna slika iz Slonovskog ciklusa nastalog 2001. godine. Slika je široka 3 metra i na njoj je naslikana Karolina Pernar moja nesretna ljubav koja na slici mazi daždevnjaka i svoj lik, dok ja kao slon zujim sa strane! Slika je u vlasništvu trgovca, kolekcionara i kicoša Pere Smiljanića iz Bjelovara (što sam slučajno saznao). Iako ne znam kako je do njega stigla drago mi je da je što dalje od mene jer me podsjeća na jedan nelagodan period mojeg života. Uvjerio sam se da u životu nije potreban rat, bolest ili elementarna nepogoda da bi bio nesretan, dovoljna je samo jedna žena koja te izigra, a ti si ju zavolio!

KRIŽNI PUT

Isus pada pod križem

Veronikin rubac

Isusa skidaju

Oltar (Isusov grob), pomogao mi ga je oslikati moj prijatelj Danko Friščić

Via crucis ili Križni put ili ti slovenski Križeva pot, nastao je 2000. godine i nalazi se u Sloveniji u selu Stari trg (ob Kolpi), kod Predgrada, sela u kojem je tada živio moj pokojni Stari tata, to jest rodnom mjestu mojega oca. Dobrim dijelom je rađen CNC strojem prema mojim originalnim crtežima koje sam radio po fotografijama mojih učenika koje sam kostimirao u Isusa i rimljane. Dio inspiracije dobio sam od P.P.Passolinija i njegovog filma Muke po Mateju! U potpunosti je moj autorski rad i svaku ideju vezanu uz njega je prihvatio lokalni župnik Jože Pavlaković. Izuzetno simpatičan čovjek, vegetarijanac i jedriličar koji svako ljeto zbriše po par mjeseci na Jadran gdje je vezana njegova drvena jedrilica koju je sam napravio. Velika stvar vezana uz ovaj Križni put bila mi je što ga je netom prije smrti mogao vidjeti moj najdraži Stari tata, koji je bio oduševljen kada je sjedio sa biskupima za istim stolom (bio je skromni seljak)! Također važno je spomenuti kako su Talijani za vrijeme drugog svjetskog rata srušili sve kapelice sa postajama križnog puta, pod izlikom da su mogle poslužiti partizanima kao bunkeri! Preporučam izlet u taj kraj jer je priroda čarobna! Evo i link za Poljansku dolinu ob kolpi gdje se Stari trg nalazi: http://www.grandkolpa-sp.si/PoljanskaSLO.htm

FOTO STRIP: NOJEVE U AFRIKU

Radi se o golemim printevima na ceradi dužine 5 metara koji su bili rađeni za izložbu "Much to much" koja je održana 2003. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Trenutno su izloženi na profesorskoj izložbi u mojoj školi, a bili su postavljeni i lani kod Slavena Tolja u Lazaretima. Fotografije mi je pomogao snimiti gospodin Željko Sarić i to u Crnoj Mlaki kraj Zagreba. Zgodno je bilo na snimanju, doduše nismo imali sreće sa vremenom (padala je kiša) pa smo sjeli i čekali u lokalnom kafiću. Smiješno je bilo to što se nitko u cijelom lokalu nije nimalo uzbudio pa čak niti okrenuo za zamaskiranim mladim djevojkama koje su im očito bile najnormalnija pojava u njihovom selu.

SAN REMO

Ove velike kravate napravio sam za potrebu izložbe "Izazov kravate", koja trenutno kruži po svijetu. Rad je dogovoren sa gospodinom Marijanom Bušićem, direktorom firme Kravata Croata koji je napravio veliku kravatu oko arene u Puli i idejni tvorac akcije Kravata oko Hrvatske koja je podsjećala na štafetu mladosti. Crveni konac oko Hrvatske, Bože koja glupost.

ZA NASTAVAK KLIKNI OVDJE ILI NA OLDER POSTS